Kako bih odgovorio na vaša pitanja, moram krenuti iz početka... [didaskalija]"čuoh se uzdah sa OŠB foruma"
Znači... [didaskalija]"još dublji uzdah forumaša", nema veze prijatelji neću dugo obećajem...
Svoj put započeo sam u Mihovljanu kao klinac u 4. razredu osnovne, odmah nakon što je moj tata shvatio da su treninzi na nogometu neozbiljni. E sad ovaj nogomet me još uvijek jako pere, i igram nogomet što rekreativno, što na malo nogmetnim turnirima, inače moj djed je igrao profesionalno nogomet, nije bio svjetska zvjezda, ali kolko čujem da je igrao jako dobro. Opet van teme.... Znači pošto je nogometno igralište pokraj dvorane ili dvorana pokraj igrališta, sad kome je draže, pitao sam frenda ako i kad mogu doći na trening i tak je to počelo. Moja karijera uzlazno raste tek nakon što me počeo trenirati Bjelorus koji je na moju sreću bio tada u Mihovljanu Vladimir Efremov, rodom iz Minska i ženski izbornik u SSSR-u. Strogoća, ozbiljnost, maksimalna koncentracija na treningu, puno puno znoja, kašnjenja u školu i ostalog dali su mi 3. mjesto u kadetskoj konkurenciji, nakon toga ostaje još nekoliko godina njegov sin Aleksey YEFREMOV (http://www.youtube.com/watch?v=RgXqhctVQbI), proguglajte ga malo, čovjek se proslavio i trenira u gotovo svim, i evo tako vam ja strašno počnem igrat u juniorima i seniorima. Igrao sam i u reprezentaciji juniora na međunarodnim turnirima, mislim na dva. (http://www.cakovec.hr/glasnik_old/hr/mat2002/reprezentativci.htm). Tijekom tih dana dobivam i poziv trenera za prelazak u Večernji list kako bih tamo nastavio svoj put, no to lagano odbijamo jer su moji roditelji i bližnji uvijek me usmjeravali na školu, pa propada i ta šansa. Ubrzo se okreće i šansa broj 2, tijekom priprema u Poreču prije nekoliko godina, dobivam i ponude iz Njemačke (te i sljedeće godine od istog kluba), međutim pošto sam u to vrijeme bio na fakultetu 2 i 3 godina, lagano sam to odbio i opet okončao svoju karijeru, tražio sam da mi odmah i nađu posao gore, pa da odma uzmem i paket, nažalost ili sreću to opet propada. Sljedeće godine odmah potpisujem za koprivničku Podravku di igram jednu sezonu, vraćam se u Šenkovec di igram nekolko sezona 1 i 2 lige, i evo me trenutno u Igei di sam jako sretan.
Drugi dio pitanja, kako čovjek može raditi i trenirati, hmm... Morao bih reći da je to iz čiste ljubavi, još čvrščih stavova i usađenog treninga i same borbe za opstanak i napredak od strane mojeg bjeloruskog trenera, ljudi moji ono što Vam pričaju o istočnjacima, ovo je još više puta gore, na treningu se doslovno krvarilo, ali moram još priznat treneru da me već onda isklesao i oblikovao kao čovjeka a pohađao sam 7. razred osnovne kada su me počeli trenirati, na tome mu/im neizmjerno zahvaljujem. E sad trenira se kad mogu i kad stignem, na sreću prijatelj sam sa svim poznatim/nepoznatim igračima tako da se dogovaram u svakakvim terminima, bježim sa posla ponekad i takve stvari ali sve je to za pingač. Moram priznati da u meni glad za pobjedama ne jenjava od kada sam počeo trenirati ovaj sport, jednostavno pingač je dio mog života i ne mogu ga ostaviti, pa čak i kad sam bio super zagrižen da sve ostavim (da da bilo je i toga, treniraš ko konj, podcjeniš protivnika, ovaj te nalema a ti misliš što i zašto ja treniram tolko, ali tu je već problem u glavi). Htio bi zaključiti ovaj post sa time da mi svi koji igramo ili se rekreiramo smo tu zbog ljubavi prema pingaču i s tom konstatacijom moramo ulaziti u dvorane, treninge, turnire, lige i mečeve, ostalo je sve mrtva priča.
E krunoja, što bi bilo kad bi bilo, evo samo analogijom toga ću još napisat da je Gaćina koji je sad van serijski igrač ima sa mnom skor li la ako se uzmu u obzir svi mečevi, jedna je stvar što Gaćko još uvijek igra slabije na lov, ali evo pogledajte di Vas profesionalni sport može odvest jel tak? Nemam ništa za podkrijepit ovu konstataciju ali tu su kolege analitičari pa će oni to izvuć van. Recimo liga meč Šenkovec Zadar, di ga dobijam, to je zadnja godina prije nego se Andrej otisnuo u Europu, sjećam se još sada Čiči-a (Karlović Davor) kako je vikao "Nečeš se ti više sa mnom zagrijavati prije meča"
. Nemojte da ovo ispade samohvaljenje, samo vučem crte 2 razvojna puta dva čovjeka koji su u jednom trenutku bili na istoj razini, obojica se borila za reprezentaciju nakon Japeca, Zubčića, Prpića i društva. Huh... Jesam vam rekao da će biti kratko, opet sam se prešao.... 
